ZAMECI PROMJENE

Postojeći poljoprivredni sistemi i strategije na Zapadnom Balkanu

Općenito, postoje tri paralelna sistema proizvodnje u poljoprivrednom sektoru zapadnog Balkana:

„Mali“ seljaci Marginalni poljodjelci i pastiri uglavnom djeluju u ekstenzivnom stočarstvu, ratarstvu i povrtlarstvu malih razmjera (1-3 hektara). Oni osim svoje vlastite zemlje često besplatno koriste i zadružne, državne ili zanemarene privatne travnjake. Žive u udaljenim, često planinskim područjima, suočeni s neizvjesnim sredstvima za život i teškim uvjetima života. Oni često poljodjelstvom u cijelosti ili dijelom zadovoljavaju osnovne potrebe, slabo su obrazovani, starije dobi te vrlo ograničene financijske moći i pristupa produktivnim resursima.

Poljodjelstvo kojim se ovi poljodjelci bave često je nesuvremeno; to je racionalno poljodjelstvo s niskim inputima, koje se uvelike temelji na uzgoju ovaca i goveda na prirodnim travnjacima. Njihova su poljoprivredna gospodarstva manja i fragmentiranija. Ovi poljodjelci djeluju u najmarginalnijim područjima (iz poljoprivredničke perspektive) i u teškim vremenskim uvjetima i socioekonomskim realnim okolnostima. Za njih poljoprivreda nije izbor, već nužda i sredstvo preživljavanja. Poljoprivreda smanjuje njihovu potrošnju za hranu i, zajedno s mirovinama i prihodima od zaposlenja uglavnom u institucijama države, ostaje temelj za preživljavanje.

Poljoprivrednici koji su izvan „sistema“ Većina ovih poljodjelaca na zapadnom Balkanu (osobito na planinama) funkcioniraju izvan matične struje privrednih i upravnih sistema. Oni uglavnom proizvode za sebe i proširene obitelji, viškove lokalno prodaju za gotovinu, bez izdavanja računa ili naplate PDV-a. Ne moraju voditi knjigovodstvo i nisu obveznici poreza na dohodak. Poljoprivredne površine koje koriste, osobito travnjaci – kao i njihova stoka – rijetko su upisani u zemljišne i druge knjige. Ovi poljodjelci ne djeluju unutar službenih sistema te kao takvi ne ispunjavaju uvjete za potpore za poljodjelstvo.

Malobrojni među takvim poljodjelcima koji žele postati dio službenih sistema, pa svoju zemlju i stoku uknjiže, nailaze na komplicirana, neriješena pitanja vlasništva nad zemljom odnosno posjeda i upotrebe zemlje – koja ponekad sežu nekoliko generacija unatrag. To što su izvan upravnih sistema poljodjelcima zapadnog Balkana onemogućava korištenje potpora za poljodjelstvo (uključujući organske potpore) koje pruža država. To je ozbiljna prepreka prihvaćanju organskog poljodjelstva, budući da se u većini zemalja pokazalo da su potpore ključne za postizanje ekonomskog profita od organske proizvodnje.

Obiteljska gospodarstva Obiteljska poljoprivredna imanja su "vitalna", uglavnom komercijalna poljoprivredna gospodarstva. Oni svoje proizvode prodaju na lokalnim tržnicama, i to prekupcima ili velikim lokalnim trgovcima poljoprivrednim proizvodima. Oni koriste vlastitu zemlju i zemlju u zakupu (uključujući onu u vlasništvu države) te imaju pristup tržištima i informacijama. Uglavnom se nalaze na plodnim nizinama duž rijeka Save i Dunava te njihovih pritoka u BiH (Posavina), Hrvatskoj (Slavonija i Baranja) i Srbiji (Vojvodina), kao i duž doline Neretve u BiH i HrvatskojNjihovi su vlasnici uglavnom sredovječni ljudi s poslovnim sklonostima. Uglavnom su orijentirani na poljodjelstvo s visokim inputima, uglavnom su obrazovaniji, bogatiji i imaju veća, bolje opremljena poljoprivredna gospodarstva nego drugdje. Neki vode poljoprivredno knjigovodstvo i povremeno sudjeluju u usavršavanjima

Međutim ova se poljoprivredna gospodarstva s mukom natječu na tržištu s uvoznim proizvodima i velikim domaćim i regionalnim agrobiznisom. Oni su "nestajuća sredina" poljoprivrede zapadnog Balkana. Pa ipak, oni zajedno s marginalnim poljodjelcima predstavljaju kamen temeljac poljoprivrede zapadnog Balkana. Posjeduju više od 80% sve poljoprivredne zemlje i stoke, gotovo sve poljoprivredne strojeve i zapošljavaju više od 95% radne snage u poljoprivredi.

Agrobiznis Agrobiznis (poljoprivredne tvrtke i zadruge) su velika poduzeća koja se poljodjelstvom bave uglavnom u nizinama, na bivšoj državnoj zemlji koju su otkupila ili uzela u zakup. To su proizvođači i prerađivači roba, s političkim vezama, lokalno i regionalno konkurentni. Ogromna većina prakticira i zagovara specijalizirano poljodjelstvo za proizvodnju roba s visokim inputima.

Za razliku od drugih sektora privreda regije, većina poljoprivrednih imanja i pogona za proizvodnju (uključujući agrobiznis) u domaćem su vlasništvu i pod domaćom upravom. Također valja napomenuti da u Srbiji i Hrvatskoj postoje proizvođači gnojiva koji su u 2009. imali 5.760 zaposlenika.

Položaj ekološke poljoprivrede na zapadnom Balkanu

Iskustva i podaci iz regije ukazuju na to da već postoji pozitivan trend organskog poljodjelstva. Izgleda da je trenutna poljoprivredna površina kojom se organski gospodari u zemljama zapadnog Balkana marginalna: od 0,05% u BiH do 1,8% u Hrvatskoj (postotak za svaku zemlju prikazuje Slika 3). Ali zanimljiviji je i relevantniji trend razvoja. Područje pod certificiranim organskim poljodjelstvom u regiji se u periodu 2005.-2010. povećalo deseterostruko, po prosječnoj godišnjoj stopi od 57% (Slika 4). To je uvelike posljedica velikog rasta sektora organskog poljodjelstva u Hrvatskoj. Ali ekološko poljodjelstvo raste i u drugim trima zemljama. Ekološko poljodjelstvo postaje sve uspješnije i sve se više širi u regiji. 

Prodaja proizvoda organskog poljodjelstva u regiji premašuje 100 milijuna eura. Međutim, sektor organske hrane i poljoprivrede još uvijek je u ranoj fazi razvoja te se suočava s tipičnim izazovima pionira. Još uvijek je premalo profesionalnih organskih proizvođača i prerađivača. Okruženje koje bi omogućavalo daljnje širenje organskog poljodjelstva (npr. savjetodavne službe, istraživanja, obrazovanje, povoljni zajmovi, inputi itd.) ograničeno je, ali nastaje. Svijest i potražnja potrošača za organskom hranom raste. Većina organske hrane i dalje je uvozna. Ponuda domaćih organskih proizvoda još uvijek je ograničena i nije redovna – često ne može zadovoljiti potražnju i potrebe velikih lanaca supermarketa.

slika4.jpg